Blog

Bez obzira kako završilo naše nogometno prvenstvo, za sud u ovoj priči je posve nebitno, moramo se dotaknuti nekih igrača koji su ovo naše prvenstvo činili ne samo interesantnim, neizvjesnim, nego i kvalitetnim!

Dnevno.hr / Andrija Kačić Karlin

Odlučili smo se za tri imena, redom: Marko Livaja, Mislav Oršić i Bruno Petković. Jasno, nije svatko od njih bio jednako uspješan, jedan je čak i mahom bio neuspješan. No, kako je riječ o tri istinska velemajstora lopte, nogometa, tako ćemo reći da su nam praćenje njihovih nastupa činili pravo zadovoljstvo. Ono duboko nogometno, koje razgaljuje srca i potiče maštu.

Sezonu je, primjerice, Bruno Petković odigrao na kud i kamo nižoj razini nego Oršić i Livaja. Podnio je toliko tereta kritike, pa čak i omalovažavanja da je pravo čudo na koji se spektakularan način vratio. Ono što je odigrao protiv Osijeka, s dvije fenomenalne asistencije upravo i jest ono što nogomet čini kraljem svih momčadskih igara.

Poimanje nogometa
Njegov potez kojim determinira utakmicu zaista je poseban. Nekad je bio češći, sada je rijedak. Ali, Petković najbolje zna da ako ne nastavi tako u sljedećem prvenstvu da ga neće biti na popisu Zlatka Dalića za put na svjetsku smotru u Katar.

Njegovo poimanje nogometa drugačije je nego kod većine igrača. On teži atrakciji, zacijelo i nesvjesno, a možda mu je psihološka stabilnost koja bi mu dala kontinuitet dobrih igara i lošija strana. Nema veze, kad oduševi onda je to grom nad gromovima. Što su i bile asistetske lopte za Oršića i Menala.

Jednom je Bobby Charlton rekao „da samo veliki igrači mogu biti u krizi, za one prosječne ne znamo jesu li u krizi ili su u formi, uvijek su isti„. I ta njegova tvrdnja je nepogrešiva. Vidjeli smo Petkovića u krizi, nije ga bilo, a svi smo od njega očekivali ekshibiciju. Upravo o tome je zborio Bobby Charlton. Kada pravi igrač zakaže onda to svi vide, kada prosječni igrač ne pruži ništa to nitko niti ne primjeti.

Marko Livaja nosio je Hajduk do kraja prvenstva i do finala Kupa. Jest, velemajstor je, igrač silnog formata. Možda nema momčadi u europi koja izgleda toliko slbije bez jednog igrača kao što je to slučaj s Hajdukom kada Livaja nije u postavi. Kada Livaja ne igra kao da ne igra Hajduk nego neki nižerazredni klub. U to smo se nekoliko puta uvjerili ove sezone.

Livaja se u Hajduku preporodio, ali i smirio. Otprije njegov neobuzdani temperament je nestao, trpi prekršaje, podredio se momčadi a opet sve sam rješava. On je prvo ime Hajduka, toliki ljubimac navijača da ljubav prema njemu postaje i opsesivna. K tome, poštuju ga i suparnici, a njegova vrijednost se očituje u tome, baš kao i kod Petkovića, što su iz HNL-a došlo do reprezentacije. Što je iznimno teško i komplicirano, nasuprot toliko naših prekaljenih internacionalaca u inozemstvu.

Zato nam je prekrasno bilo vidjeti fotografiju prije derbija Hajduka i Dinama u Splitu u poljudskom tunelu. Zagrljeni Livaja i Petković čekaju izlazak na teren. Sportsko poštovanje jednog prema drugome je ono što nas mora ne samo nadahnuti, nego i opčiniti u ovim grubim sportskim vremenima. Uostalom, oba dva su i nastupili na Poljudu na onoj već antologijskoj pobjedonosnoj utakmici Hrvatske protiv Rusije.
Eto, zašto volimo i Livaju i Petkovića. Kao i Oršića, dakako.

Ne znamo je li se Osijekov reprezentativac Mile Škorić podigao nakon njegovog prvog gola na nedavnoj utakmici, poslije asista Petkovića. hitronogi, topovskog udarca, mudrosti lisice taj Oršič je prvi ukras našeg nogometnog prvenstva. Dinamo ga neposredno prije nastavka prvenstva nije htio prodati u Englesku. I bio je to najjači potez Dinama ove godine.

Bez Oršića Dinamo ne bi nikad bio prvak, to je valjda svakome jasno.

U nastupima ove trojice nogometaša fakat se da uživati, kad njih gledate isto je kao i kad gledate najbolje europske nogometaše. Jer, njihovi su potezi maestralni, posebni, odlučujući. Oni su bili ukras ovog našeg nikad zanimljivijeg prvenstva. Sva trojica su reprezentativci. Zasluženo.

I da, za kraj, bilo bi tako lijepo da ostanu u Hrvatskoj. Ako i oni odu – koga ćemo gledati u sljedećoj sezoni?