Kako se gradio Maksimir
Lokacija je predstavljala sjajan spoj parka i šume, flore i faune, sporta i rekreacije. Nadbiskup Bauer je, kao rektor Zagrebačkoga sveučilišta, imao poseban osjećaj i za sportske aktivnosti unutar akademske zajednice, pa je tadašnjem HAŠK-u još 1912. predao u zakup zemljište na kojem je već iste godine napravljen nogometni teren.
Podno zapadne tribine bilo je poredano pet teniskih igrališta, a na jednom je od njih, točno na prostoru sadašnjega južnog tornja s liftovima, još 1927. godine odigran prvi službeni Davis Cup meč reprezentacije bivše Jugoslavije.
HAŠK je svoje utakmice igrao u Maksimiru, dok je Dinamo, kao nastavak Građanskog, nastupao na starom igralištu u Koturaškoj ulici. Modri su se tek 1948. godine preselili na maksimirsko igralište da bi u siječnju 1952. Izvršni odbor Grada Zagreba, uz potvrdu Vlade NR Hrvatske i Narodnog odbora Zagreba, predao cijeli kompleks u vlasništvo kluba.
Dinamo je tada, neposredno po preseljenju, na svoju inicijativu pokrenuo zahvate na obnovi igrališta: izgradio je manju betonsku tribinu na zapadu, a oko ostalih dijelova igrališta postavio nasipe za gledatelje. Gradnja stadionskog kompleksa počela je 1953. godine po projektu arhitekta Vladimira Turine. Prvi su radovi podrazumijevali postavljanje atletske staze i izgradnju kompletne zapadne tribine. Sjeverna je podignuta 1955. godine, istočna 1961., dok je južna tribina dovršena 1969.
Građen etapno, stadion je dovršen 1974. godine postavljanjem nove električne rasvjete. Stari su reflektori preseljeni na stadion u Kranjčevićevoj. Novo je preuređenje uslijedilo uoči Univerzijade 1987. godine promjenom krova na zapadnoj tribini.
U ratno doba, kad su sve misli bile usmjerene k obrani Domovine i kad su sportske aktivnosti bile u drugom planu, i sam je klub zapao u ozbiljne egzistencijalne probleme. Kako nije imao mogućnost održavanja stadiona, cijeli je sportski kompleks 1992. godine predan u vlasništvo grada Zagreba.
Velika rekonstrukcija stadiona zaživjela je i 1998. godine rušenjem stare i zidanjem nove sjeverne tribine te nadogradnjom gornje zapadne. Projekt je predvidio micanje atletske staze i spuštanje travnjaka, ali radovi su naglo obustavljeni u prosincu 1999 i nikada nisu završeni. Bilo je to burno vrijeme kada je preminuo predsjednik Tuđman, a ubrzo je i ime Croatia zamijenilo ime Dinamo, no radovi nikad nisu dovršeni.
U lipnju 2011. klupska je Uprava odlučila uložiti ozbiljan novac u stadion da ga ipak solidno “ušminka”. Do 2013. postavljene su nove sjedalice, grijani travnjak, sustav za automatsko navodnjavanje, otvoren je klupski hotel naziva “’67”, napravljene su moderne svlačionice s vrhunskim uvjetima, press prostori, kapelica svetog Josipa, brojna pomoćna igrališta s umjetnom travom, novi tunel kojim igrači izlaze iz svlačionice na teren i još mnogo toga.
Prije postavljanja stolaca kapacitet stadiona bio je 64 tisuće gledatelja, dok je sad, računajući samo sjedenje iznosi 35.123. Originalni travnjak zasađen je još 1951. godine i trajao je punih 58 godina, sve do 2009. i dvostrukoga koncerta grupe U2. Podloga nije izdržala dva uzastopna koncerta na punom stadionu, dan za danom, pa je uslijedila promjena, a pritom je ugrađeno i grijanje terena. Od ljeta 2018. na terenu je nova, hibridna podloga, kombinacija 70-postotne prirodne i 30-postotne umjetne trave.
Nedavni potres narušio je na nekim dijelovima statiku istočne tribine, pa se sve više povlači pitanje nove obnove stadiona u kojoj bi i Grad trebao sudjelovati.