Blog

Hrvatska je jedina zemlja u Europi čiji glavni grad nema pristojan stadion za svoj odličan europski klub, kao i za nastupanje reprezentacija koja je na dvije zadnje svjetske smotre bila druga i treća. Malo je reći da je ta činjenica sramna, u ovoj činjenici ima i poprilično elemenata naše vlastite autodestruktivnosti.

Razvijene zemlje diče se sjajnim stadionima, svojevrsnim svemirskim brodovima na zemlji, svaka organizacija velike priredbe zemlju domaćina nagna na građenje još monumentalnijih, ali i svrsishodnijih stadionskih zdanja. Hrvatsku nije briga?  Kao što to nije ni briga Grada Zagreba?

Što danas imamo? U Zagrebu? Jednostavno, baš ništa. Maksimir je ruglo na kraju grada, ne zemljopisno, nego u prioritetima gradskih, ali i vladinih moćnika. Kad se samo sjetimo s koliko je pompe i samodopadnosti bilo pričano  o renoviranju stadiona, spuštanje travnjaka, poslovnim prostorima. Kakve su to laži bile, takve da su u njih i povjerovali kolikogod su bile nevjerodostojne.

Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnog života i zaista je šteta što nisu kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom uništili.

Na maksimirskom travnjaku igrali su gotovo svi najveći igrači, i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Gullit, Platini,Beckenbauer, Cruijff, Fensenbrink, Panenka Gomes, Beckham, Scholes, Caniggia, Sanchez, Gires, Tigana, Matthäus, Rossi, Zoff, Cabrini, Antognoni, Schmeichel, Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Trezeguet, pa Eduardo, Šuker, Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry, Ševčenko, Baggio, Del Pierro, Puskas, Krankl i još mnogi drugi.

U razgovoru s Tomislavom Duhačekom, predsjednik i jednim od osnivača  Neovisne građanske udruge Dinamo je Maksimir porazgovarali smo o aktualnoj situaciji oko gradnje stadiona u Zagrebu, konkretno u Maksimiru. Verbalno spretan Duhaček nas je uputio kako stoje stvari…

„Kao udruga djelujemo  nešto manje od dvije godine. Svoje ishodište imamo u Neovisnoj građanskoj inicijativi istog imena koja djeluje  i duže. Fokus naše inicijative/udruge je kako i ime kazuje –  Dinamov stadion  isključivo na Maksimiru. Osim stadiona u našem programu zastupamo nultu toleranciju na svaki oblik nasilja i cilj nam je da navijači budu perjanice sportskih rubrika, a ne crne kronike”.

„Lijepi, novi, ali stadiončić u Osijeku, postaje veliki priključak i iskorak prema civiliziranom i osviještenom svijetu.  Tih 15 tisuća  sjedalica, to je možda malo i premali kapacitet za Osijek, to bi bio iskorak i zamašnjak  za Vinkovce, Goricu, Slavonski Brod, Varaždin, Zadar, Šibenik.  Ne za Osijek, Rijeku, pogotovo ne za Zagreb i Split. Maksimir je ruševina, doslovno mi koji ga pohodimo iz tjedna u tjedan i tako desetljećima to najbolje znamo. Ali i prolaznik koji prolazi  godinama, pa i desetljećima kraj neoprane fasade takozvane sjeverne tribine to zorno vidi.  Poljud je na dobrom putu to slijediti. A mediji? Gromko šute, imaju Livaju i s njim nas zabavljaju! Nigdje upitnika, što će biti  kad predsjednik Uefe Čeferin kaže dosta, a to nije pitanje hoće li, nego kada će! Nigdje upitnika što će biti  ako netko na razvalinama Maksimira slomi nogu, ili ne dao Bog scenarija žurnog izlaska sa “zapada gore” iako ni dolje nije bolje. Zagreb radi sebe, Dinama, reprezentacije mora  imati stadion s  50  tisuća sjedalica, za razvoj, za nove uspjeh, e za sport, za nogomet! A mediji šute, traže tračeve, kopaju po žutilu, ne pišu o onome što   bi trebala biti zadaća sportskog novinara, promocija sporta, borba za uljudbenu infrastrukturu”.

Dinamovom navijaču Maksimir je kultno i jedino prihvatljivo mjesto gdje  vidi Dinamov stadion i to iz niz razloga. Maksimir odavno živi kao zagrebački sportski nukleus. Maksimir je sinonim za sport, Zagreb i purgere. Jednostavnost igre, njena ljepota, jednostavna pravila, identifikacija s kvartom, gradom, državom, mogućnost privlačenja medija nogometu su dali vodeću poziciju u sportu. Tako i Maksimir osim po velebnom parku, zoološkom vrtu percipiramo kao nogometni stadion, hram sportskog Zagreba! Oblikovanje u sportski prostor i ideja o stadionu je zaživjela onog trenutka kad je nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1911. dao u zakup akademskoj zajednici oko HAŠK-a zemljište na Sveticama. Već 1912. odigrana je na novom stadionu, sa šest tisuća mjesta na natkrivenoj tribini i prva nogometna utakmica.

Maksimir se mijenjao, dograđivao, no tek 1948. godine postaje i službeno Dinamov stadion (jer se Građanski uz komunističku “pomoć” morao preimenovati kako bi u njemu zatrli hrvatstvo) i kao takav živi i do danas uz neprestanu dogradnju, da bi zadnjih godina doživio neviđenu devastaciju, prvo gradnjom sjeverne tribine, zatim sustavnim neodržavanjem od grada uz povremeno krpanje u režiji samog Dinama. Potres 2020. je stadion učinio neupotrebljivim, ali se uz ponešto krpanja i puno zatvaranja očiju i uz političko sljepilo na njemu i dan danas igraju utakmice, uz pogled nas navijača na sablasnu istočnu tribinu na kojoj su mnogi od nas odrasli i veselili se epskim pobjedama našeg Dinama! Istočna tribina koja je zatvorena bez ozbiljnog pregleda stručnjaka, statičara, građevinara, bez studije i bez procjene da li treba rekonstrukciju, koliku rekonstrukciju i koliko bi to koštalo.

„Građanski je momčad koja je obilježila epohu, pobjeđivala Liverpool, Barcelonu, Ferencvaros, a njen nestanak nakon dolaska komunističkih vlasti 1945. godine klasičan je primjer pokušaja eutanazije jedne tradicije koja je obilježila Zagreb u prvoj polovici 20. stoljeća. No iz tog još vrućeg pepela izdigao se isti taj velikan s novim imenom ,starom tradicijom i istim navijačima pojavio se na komunističku žalost – Dinamo! Maksimir je svjedokom velikih pobjeda nad svjetskim velikanima,tu su padali, Juventus, Milan, Benfica, Eintracht,  Leeds, Grasshoppers, Ajax, Celtic, Porto, Anderlecht , Villarreal, Brugge, Fenerbahče! Pamtimo veliku tekmu na Maksimiru protiv Santosa s Peleom, Benficu s Eusebijom na oproštaju pokojnog Lamze. Dinamo je vlasnik “londonskog pokera ” ili razbijanje londonskih velikana, Arsenal, Tottenham , West Ham, Chelsea koje smo igrom i rezultatom ponizili.

Maksimir je svjedokom velikana nogometne lopte počevši od nezaobilaznog Ice Hitreca, Ratka Kaciana, Željka Čajkovskog, Franje Wolfla, braće Horvat, nadalje,  Lešnika, Kokotovića, Antolkovića, Irovića, i cijele niske imena. Na Maksimiru je čudesne golove zabijao i jedan od najvećih Dražan Jerković. Maksimirom je protutnjala generacija ’67. s prvim i jedinim euro pokalom u Hrvata: Škorić, Ramljak,  Gračanin, Belin, Pirić, Lamza, Zambata, Rora, Blašković, Kiš, Čerček Braun. Brnčić, Gutzmirtl, Jukić,Dautbegović.

Pa opet biserna generacija 1982. Redom Vlak, Bračun, Zvjezdan i Boro Cvetković, Bošnjak, Hadžić, Bogdan, Zajec, Mustedanagić, Bručić, Janjanin, Cerin, Deverić, Kranjčar, Mlinarić! Čak 14 Dinamovaca sudjelovalo je u osvajanju svjetskog srebra! Nisku velikana nastavljaju Livaković, Oršić, Petković, Josip Šutalo koji su sudionici SP i nositelji brončane medalje: Modrić, Brozović i Kovačić su vedete i ponajbolji igrači Reala. Intera i Cityja.  Olmo ,španjolski reprezentativac i čudesni Joško Gvardiol su perjanice. Maksimir pamti 27 osvojenih nacionalnih prvenstava, 23 osvojena nacionalna kupa i kup velesajamskih gradova 1967. godine.  I ta tradicija može nestati ako se ne izgradi u Maksimiru stadion kakav dolikuje Hrvatskoj i Zagrebu. Zar reprezentacija neku utakmicu protiv Engleske ili Njemačke mora igrati na stadionu sa samo 25 tisuća mjesta. Smiješno.

„Zagreb je integriran u Europu, novcem, granicom, ljudima, poviješću, sportom, tradicijom i gospodarstvom! Dinamo,  29. klub Europe danas je zatočen u ruševinama nekad ljepotice među europskim u stadionima. Danas 2023. godine istočna tribina pretvorena u opskurnu i nemaštovitu vješalicu za samoreklamiranje, sjever sagrađen na ”tramvajskoj pruzi”,devastiran iznutra, zapušten izvana. Utrobi sjevera imamo 22  tisuće četvornih metara derutnog prostora s idejom da bude poslovni prostor. A 23 godine zjapi prazan i u međuvremenu devastiran do neupotrebljivosti, šteta oko 100  milijuna eura, a kad pribrojimo troškove gradnje tog sjevera dolazimo do brojke od bačenih 200 milijuna eura. Zapad dolje neprohodan, neudoban, zapušten. Da bi došao do svog mjesta moraš se probijati kao u da si u tramvaju u popodnevnoj špici. Zapad gore, e to je za život opasna stupica do kojeg vode dva nikad dovršena tornja,  a toliko je derutnih stepenica iz kojih vire komadi zahrđale armature. Sići i izići i ostati čitav i živ s te tribine u nekoj, ne daj Bože ekscesnoj situaciji je nemoguća misija. Toalet, to je nepoznat pojam, tek nekoliko kemijskih WC-a i jedan kontejner-pišaonica. Da podsjetimo, Dinamo je političkom voljom (čitaj ucjenom) ustupio gradu maksimirski kompleks. Grad se za uzvrat obvezao održavati objekt o svom trošku, što bi podrazumijevalo i pratiti svjetske trendove oko stadiona.

Kakav treba biti stadion to znamo mi navijači. Jasno neke arhitektonske, građevinske ili ekonomske specifičnosti mi obični navijači ne znamo. Ali dobro znamo što želimo, gdje  želimo i kakav stadion  želimo. Jer smo prošli na desetke stadiona i znamo što  valja ili što  ne valja i to nam neće odlučivati niti nametati ni opskurni Tomašević, niti gospodar Banskih dvora Plenković. Veličina mora biti primjerena značaju, veličini, uspješnosti i razvoju i budućnosti Dinama, brojnosti navijača i potrebi grada, dakle 45 do  50 tisuća sjedalica. Komfor podrazumijeva osim ugodnih sjedalica i preglednost terena s bilo kojeg kuta stadiona. Dostupnost ulaza i pristupačnost svake sjedalice. Također je važno, a to i propisi određuju jednostavan i brz izlaz te brzu i nesmetanu evakuaciju u slučaju žurnih situacija. Sumanuto je da se sa sjeverne tribine izlazi direktno pod tramvaj! Stadion treba biti nastavak i poveznica s maksimirskom šumom (moguće je denivelirati, spustiti promet pod zemlju Maksimirsku od Svetica do Hondlove )

Dakako! Stadion je nužnost za održati Dinamo ovakvim kakav je danas i kako bi bio spreman na iskorak prema europskom vrhu, gdje  po nekim parametrima (škola) već i pripada! Bez jakog Dinama nema ni reprezentacije  na kakvu smo zadnjih godina navikli. Zagreb treba Vecu Holjevca 21.  stoljeća, treba Ivana Šibla današnjice kojem je Hrvatska i hrvatstvo, Zagreb i Dinamo ispred ideologije i ovog bolesnog i otrovnog neoliberalizma. Negradnja stadiona, opstrukcija gradnje, pa i otezanje s gradnjom je zločin  jednak onome kad su u Građanski stigli partizani, “osloboditelji”, komunjare i rekli: „više ne postojiš”.

Sve igrače koji su imali perspektivu, regrutirali su u ustaše i predali ih četnicima u FK Partizan! Građanskom uzeli povijest, ime, budućnost. Tako i sada neki novi “osloboditelji” opstrukcijom gradnje stadiona, ponovo “ubijaju” taj Građanski, hrvatski Dinamo. Osudama mu žele oteti naslove, povijest prikazati kao zločinački pothvat. Negradnjom stadiona uskratiti mu već zaustavljenu budućnost. Gurnuti ga u balkanski mulj, istjerati iz naših vena purgerski ponos, zatvoriti nas u balkansku krčmu. Naša poljuljana vjera, zaspali srednjoeuropski geni, Jelačići, Kukuljevići, Sakcinski, Zrinjski, Frankopani, Borojevići, Radići, Zadre i ostali velikani koji žive u nama moraju se probuditi, jer stadion je bitka opstanka naših svetinja. Kad sruše Dinamo, što  je sljedeće? Katedrala, crkva Svetog Marka, preoravanje Mirogoja, krčenje Zrinjevca, zatiranje svih svetinja Zagreba i Hrvata? A mi šutimo!

„HNL nam je važniji od stadiona i Europe. UEFA šuti, do kada?  Mediji šute, zagrebački sportski novinari u svojim tekstovima u tiskovinama i sportskim rubrikama gromko šute. Oni na stadionu imaju krov nad glavom, grijalicu pod guzicom, punu trpezu (doduše ne tako obilatu kao u vrijeme “mračnjaka”) pri ulazu i izlazu i ne žele znati kako tribina izgleda, ne žele čuti krik navijača. Bitno im je poniziti Petkovića  pitanjem kako se osjeća nakon promašenog  penala. Ne ufaju se pitati, Bobana, Kustića, Svetinu,  bivše i sadašnje “vatrene” koji su pregorjeli kad je stadion u pitanju, što je i zašto se ne gradi. Ne pitaju jer nemaju hrabrosti, jer odgovor znaju, jer Dinamo se treba držati na konopcima.

Ali najveći smo, za stadion krivci mi, navijači, naša šutnja, mirenje s nečinjenjem”.

„Laik sam, ali zar su dvije ili tri nažvrljane sličice u vlasnički nedefiniranom prostoru, bez dodira s  okolinom, prometno i arhitektonsko, projekt? Postoji li i troškovnik s kojim se došlo do 20 milijuna eura, ili je to netko ofrlje tresnuo. Objekt, u centru europske metropole predstaviti s dvije, tri  črčkarije koje su dobivene “jednostavnom nabavom”, umjesto raspisivanja međunarodnog natječaja s jasno postavljenim parametrima prostora i vremena u kojem živimo,   koji će pratiti i ocijeniti vjerodostojan i stručni žiri, a ne šaka nametnutih nam aktivista. Jedini cilj tog “projekta” je ne izgraditi stadion u Maksimiru, razbucati Dinamo, dokrajčiti sport u Zagrebu i “ubiti” svjetski priznati nogometni brend izgrađen od pretežno Dinamovog materijala, a kojem nisu mogli parirati ni Argentina, ni Brazil! Da se Maksimir stvarno želi graditi i da se traži najbrže i najkvalitetnije rješenje za prijelazni period dok traje gradnja Maksimira išlo bi se u gradnju stadiona u Sesvetama, za koji postoji projekt, važeća građevinska dozvola za objekt četvrte kategorije po UEFA standardima s osam tisuća  natkrivenih mjesta i troškovnikom s prihvatljivih desetak  milijuna eura. Tim više jer u tom dijelu grada živi 250  tisuća  stanovnika i egzistiraju dva  drugoligaška kluba s brojnim podmlatkom .. Kranjčevićeva je predizborna podvala za naivne i bedaste. Kranjčevićeva treba reprezentativni objekt, primjeren centru grada, prilagođen prometnoj situaciji, urbanistički i arhitektonski osmišljen što doliči metropoli i 21. stoljeću.

A Maksimir treba stadion s 50 tisuća sjedalica za danas i za budućnost Dinama i hrvatske reprezentacije svjetskih dometa koja većinski živi na Dinamovim esencijama. Stadion treba biti samoodrživ i modrog duha i “zelenih” standarda i osmišljen od najboljih hrvatskih arhitekata koji će u njega ukomponirati i hrvatski i purgerski štih. Ili je svima nama  cilj otjerati Dinamo iz Zagreba. Dinamo je Zagreb i nema Zagreba bez Dinama! Možda je cilj od Dinama, europskog kluba, napraviti amaterski klubić, što se vrlo brzo može dogoditi, ako UEFA uskoro zabrani igranje europskih utakmica u Zagrebu.